Razne prakse i predmeti nisu pomirljivi s kršćanstvom

Uz 20. obljetnicu djelovanja Hrvatskoga Areopaga – Centra za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca – otvoren je 6. lipnja u Zagrebu prigodan edukacijski centar. Smješten je u zvoniku crkve sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu. Tim povodom razgovarali smo s idejnim začetnikom projekta i ravnateljem Centra fra Josipom Blaževićem. Neumorni franjevac, bridak propovjednik, duhovni i znanstveni pregalac, želio je na jednom mjestu, kroz 28 tematskih poglavlja, ispripovijedati priču o razvoju poganske misli i stoljetnom iskrivljavanju kršćanstva. Ne želi favorizirati ni jedan od petstotinjak eksponata niti davati povoda senzacionalističkim napisima. Štoviše, morao je smanjiti izbor na one spomenute u audiovodiču koji prati posjetitelje.

Otvaranje edukacijskoga centra Hrvatski Areopag u zvoniku crkve sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu / Snimio Vlado Badrov / Foto studio C

Što su ključni ciljevi osnivanja i postavljanja projekta Hrvatski Areopag? Možete li nas upoznati s idejama na dulje staze i koja je razlika u odnosu na ostale muzeje?

Edukacijski centar Hrvatski Areopag jest audiovizualna kateheza u trajanju od sat vremena. Nije moguće posjetiti ga u bilo koje doba dana, kao ostale muzeje, nego je, slično kinu, potrebno doći na početak projekcije. Zato pojam muzeja, u klasičnom smislu riječi, ne zadovoljava, makar je riječ o izložbenom prostoru koji ima eksponate, slično muzeju. Iz rečenoga proizlazi i odgovor na vaše pitanje. Ovo je centar za edukaciju naših kršćana koji ima dugoročnu perspektivu služenja istini.

Kako uskladiti evanđeosku rečenicu „Istina će vas osloboditi“ (Iv, 8.32) s postavom edukacijskoga centra? Je li povijest čovječanstva istodobno i povijest poganstva?

Miješanje kršćanstva s poganstvom, kršćanopoganstvo, jest fenomen s kojim se kršćanstvo susreće od početaka. Mnogi kršćani toga nisu ni svjesni. Nisu svjesni da razne prakse, ili predmeti koje nose, nisu pomirljivi s kršćanstvom. U audiovizualnoj katehezi Hrvatskoga Areopaga, koja je sva u službi evangelizacije, naviještanja Isusa Krista kao „Puta, Istine i Života“ (Iv 14,6), upravo to će otkriti.

Nadahnuće vam je pružilo i mučeništvo blažene s. Laure Marije Mainetti, koju su 2000. ubodom nožem ubile tri djevojke. Kako uskladiti „pružanje drugoga obraza“ i njegovanje duha Asiza sa slikom svijeta koji svakodnevno (barem većinom medijski i „znanstveno“) odbacuje Boga?

U herojskoj žrtvi s. Laure M. Mainetti sadržan je i odgovor na vaše pitanje. Ona je zaista sjajan primjer svjedočenja kršćanske vjere, suvremena mučenica, žrtva sotonizma triju sirotih maloljetnica, njezinih vjeroučenica, koju je papa Franjo proglasio blaženom 6. lipnja 2021. Zato smo baš taj datum odabrali i za otvaranje našeg muzeja. Vjerojatno bi proglašenje blaženom talijanske redovnice, kod nas potpuno nepoznate, u Hrvatskoj promaknulo nezapaženo, da nismo upravo na taj datum priredili otvaranje našeg muzeja. Ove godine, 30. srpnja, dobit ćemo i relikvije iz njezina svetišta.

Njezinu žrtvu, i ovaj muzej, ne bih miješao s međureligijskim dijalogom, koji je ipak nešto drugo. Snaga kršćanstva počiva na Isusovu poslanju da budemo njegovi svjedoci. Ne odvjetnici, za što se traži fakultetska izobrazba, nego svjedoci, za što se traži iskustvo susreta sa živim Bogom. Tajna privlačnosti kršćanstva samo je u tome da prestanemo moralizirati i dogmatizirati, umjesto toga da počnemo svjedočiti Isusa, što je on učinio u našem životu. Tu poruku razumiju i poštuju svi ljudi, bez obzira na religiju ili životnu filozofiju, prema njoj osjećaju stanovito strahopoštovanje. Budući da priroda nije mogla okrutnije kazniti velike učitelje, piše Papini, podarila im je učenike, pa oni nagrđuju njihov nauk. Ni kršćanstvo nije iznimka po tom pitanju.

Kako je zamišljeno djelovanje edukacijskoga centra Hrvatskoga Areopaga? Je li postav stalan? Planira li se nadopunjavanje? Na koje ste predmete stavili poseban naglasak?

Postav je stalan. Prostora za širenje nemamo, iako materijala imamo napretek. I stalno stižu novi. Naš je prostor skučen, ali izvanredno dobro iskorišten, i time sam vrlo zadovoljan. Razgled bi mogao trajati i mnogo dulje, neki posjetitelji zadrže se i duže od dva sata. U budućnosti je moguće audiosnimku prevesti na druge jezike, za turiste koji dolaze u Hrvatsku, da i njima približimo sadržaj naše kateheze. Možda napravimo i mogućnost virtualnog razgleda. Posjet muzeju može biti osobito poučan krizmanicima i srednjoškolcima, osobama u traganju za vlastitim duhovnim identitetom, ali dosadašnje skromno iskustvo pokazuje da svi izražavaju podjednako zanimanje za postav. Za organizirane grupe razgledavanje će biti prema dogovoru, a za ostale zainteresirane ponudit ćemo nekoliko termina u tjednu pa će moći odabrati vrijeme koje im najviše odgovara.

Je li svakom katoliku i kršćaninu uopće najvažnije slijediti put križa, ma kako nepoznavanje ili nepoštovanje vladalo s druge strane?

Parafrazirajući Blaisea Pascala, genija i znanstvenika, rekao bih da samo dvije vrste ljudi smijemo nazivati mudrima. Prvi su oni koji su Boga našli, i svim mu srcem služe. Drugi su oni koji ga još nisu našli, ali ga svim srcem traže. Kršćani slijede Isusa Krista na njegovu strmom putu bez obzira na svijet i njegove udobne putove. Glavna poruka posjeta muzeju Hrvatskog Areopaga jest poziv posjetiteljima da se odazovu na neki od naših tečajeva kršćanskog savršenstva po sv. Bonaventuri, koje sam nazvao Uspon na Goru La Verna. Sve je više kršćana koji traže autentično i duboko iskustvo vjere koje pretpostavlja poznavanje osnovnih etapa uspona duha k Bogu. A to je nastavak naše ponude za koju posjet muzeju želi zainteresirati.

Vaš je projekt dočekan i s različitim propitkivanjima unutar same Crkve. Kako se nosite s unutarnjim kritikama, svjesni da je važno upoznati duh svijeta i „djelovanje neprijatelja“?

Nitko od posjetitelja muzeja dosad nije uputio kritiku na sadržaj, osim žaljenja što je izložbeni prostor tako malen, i želje da ga što veći broj ljudi posjeti. Kritike unutar Crkve, koje spominjete, više su inscenirane nego stvarne. Primio sam svega nekoliko kritika, „zabrinutih vjernika“, ali onih koji muzej nikada nisu posjetili. To vam je kao da netko kritizira knjigu koju nije pročitao, ili film koji nije pogledao. Oni nisu nikakvi kritičari, nego paničari, ili žrtve vlastitih predrasuda. Minimum objektivnosti traži toliko poniznosti da kritičar ipak dovoljno upozna predmet koji kritizira. U Crkvi, nažalost, postoje neki laički krugovi boležljive duhovnosti koji više vjeruju u moć đavla negoli u snagu Krista Uskrsloga. Oni pristaše drže na okupu bajkovitim pričama o fantastičnim moćima đavla, potpuno zanemarujući moć sakramenata. Stvarno se kao kršćani trebamo uozbiljiti i vjerovati Isusu, koji kaže: „Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi.“ (Lk 10,19). Te Isusove riječi prati čvrsto obećanje i da „popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi“ (Mk 16,13). Najizvrsniji je svjedok rečenoga sv. Antun Padovanski, zaštitnik naše župe i svetišta, prozvan „strahom i trepetom zlih duhova“. Ako smo doista Isusovi, njegovi se neprijatelji nas trebaju bojati, ne mi njih. Već trideset godina živim u doticaju s tim stvarima i nikada mi nije palo na pamet da ih se plašim, nego ih gazim u ime Isusovo. Posjet muzeju ohrabruje da se oslobodimo „magijske svijesti“ i predamo život Isusu Kristu, Bogu, izvan kojeg sve je ništavilo.

Koje je mjesto i uloga međureligijskoga dijaloga? Poštivanje tuđih svetinja uvijek će ostati točkom međusobnoga zajedništva. Što je uz molitvu trajno potrebno poduzimati za mirniji svijet?

Međureligijski dijalog nema alternative. Dijalog i međusobno poznavanje otklanja predrasude o drugome i drukčijem. Kultura dijaloga svima nam je potrebna, unutar države i religija, a potom na širem planu. Samo su na groblju oni koji se međusobno uvijek i u svemu slažu. Nama živima dijalog je neizbježan za suživot. Osobito međureligijski dijalog, čije polazište mora biti najprije istinsko iskustvo sadržaja vlastite vjere, bez njega nemamo o čemu dijalogizirati. To doista smatram presudnim, baš iskustvo susreta sa živim Bogom, a ne pukih etičkih propisa. Iako bi i samo etično približavanje već bio znatan napredak. Jer crkve, sinagoge, džamije ili bogomolje nisu rušili vjernici nijedne religije, nego nevjernici svih religija. Sram me nekih vjernika kada čujem s kakvom netrpeljivošću govore o pripadnicima drugih religija. Što smo više blizu Bogu, to smo i međusobno bliži, više se očovječujemo, humaniziramo. Svetost je rascvala čovječnost, ljudskost razvijena do vrhunca. Primjeri su sv. Franjo Asiški, njegov susret s egipatskim sultanom, i blažena Laura Marija Mainetti.